Oblačni dani na Everestu
Oblačni dani na Everestu
Anonim

Norbu Tenzing Norgay je duboko upoznat sa Mont Everestom - njegov otac je slavno napravio prvi samit sa Sir Edmundom Hillaryjem 1953. Ali pored ljepote i avanture, postoji stvarna opasnost, posebno za šerpe. Vrijeme je za promjenu.

Svakog proljeća već 21 godinu idem u Nepal. I svakog proljeća od 1920-ih planinari su krenuli na Himalaje kako bi se popeli, otkrili i testirali granice svojih sposobnosti – svaki sa svojim nadama i motivacijama. Šerpi penjači koji predvode ekspedicije najprije posjećuju svoje manastire kako bi proricali i molili se za uklanjanje prepreka prije nesigurnog putovanja na kojem će krenuti.

Riječ je o proljetnom obredu koji se održava u domaćinstvima šerpa širom Himalaja, a sada i širom svijeta, dijelom putem Skypea u New Yorku i Kaliforniji. Ako bogovi usliše njihove molitve, muškarci će se vratiti sredinom maja sa nasmejanim širokim licima izgorenim od izlaganja suncu - i plenom svog teškog rada. Sigurni su kod kuće i napunit će se fizički i duhovno do jeseni kada se moraju ponovo vratiti na posao.

Dugotrajna eksploatacija šerpe koja se penja je razotkrivena užasnom lavinom od 18. aprila. Ova epska katastrofa je imala uticaj širom sveta. Hoće li potrajati?

Dok se naš avion spušta tačno iznad Bengalskog zaliva, gledam kroz prozor da bacim pogled na Himalaje i vidim Chomolungmu-Boginju Majku svijeta-Sagarmathu, poznatiju u vanjskom svijetu kao Mt. Everest. Nisam siguran zašto, ali čak i iz sigurnosti aviona sam uznemiren, srećan, nemiran i obuzimaju me emocije sa ovim pogledom na Everest – ogromnu veličanstvenu crnu stenu koja zauzima centralno mesto iznad svih drugih velikih planina. Pitam se ko je tamo i da li je neko danas na samitu. Gledam kroz dvogled i zamišljam da su dovoljno moćni da vide ljude kako se penju. Molim se da se vrijeme ne promijeni.

Imao sam sreću da sam bio sa Sir Edmundom Hillaryjem na sličnom letu 2003. godine kada smo poletjeli iz Katmandua na putu za London u sklopu proslave 50. godišnjice Everesta. Vrijeme je bilo vedro i pilot se posebno potrudio da nas približi Everestu. Sjećam se kako je Sir Ed gledao kroz prozor sa svojim prepoznatljivim osmijehom, ukazujući na sela kroz koja je hodao do Khumbua. Poznavajući Sir Eda, vjerovatno je razmišljao o novoj ruti ili kako bi mogao povećati školsku zgradu kako bi više djece imalo priliku da uči.

Na mom putovanju prošlog mjeseca, međutim, cijeli Himalajski raspon uključujući Everest bio je obavijen oblacima. Nisam mogao ni da zamislim nižu veličinu tuge, tjeskobe, bola koji su se osjećali na sahranama 16 poginulih u ovogodišnjoj lavini, plus još jednog šerpe koji je umro dvije sedmice prije.

Dvije stvari su za mene u oštroj suprotnosti nakon ove tragedije. Sa vedrije strane, globalna podrška i simpatije prema porodicama je ogromna. U očima svijeta šerpe su uvijek bili ponosni, laki i vrijedni ljudi. Tokom godina, Šerpe su također smatrali onima koji rade težak posao, ali rijetko dobijaju zasluge. A njihove tragedije na padinama Everesta su se ponavljale iznova. Samo u protekle tri godine na Everestu su stradala 24 vodiča šerpa.

Dugotrajna eksploatacija šerpe koja se penja je razotkrivena užasnom lavinom od 18. aprila. Odjednom penjanje na Everest više nije tako cool. Ova epska katastrofa je imala uticaj širom sveta. Hoće li potrajati? Lično se nadam da će svako ko želi da se popne na Everest ili bilo koju drugu planinu u budućnosti imati jasnije razumijevanje prije svega o ekonomiji po svom izboru.

Iako je Vlada Nepala laka meta i postala je vreća za udaranje u posljednjih mjesec dana za pritužbe, u sjeni stoje operateri ekspedicija koji dobro zarađuju. Oni marginalizuju i ponekad zastrašuju šerpe koji se penjaju, od kojih većina ima malo obrazovanja i nema nikoga ko govori u njihovo ime.

Šerpe su često pijuni u ovoj smrtonosnoj igri koju operateri nemaju interesa mijenjati. Šerpe za penjanje znaju da ako pokrenu bilo koje pitanje u vezi s plaćama, životnim osiguranjem i teškim teretima koje nose ili velikim rizicima koje snose za klijente ekspedicije, oni i drugi članovi porodice mogu biti ucijenjeni kada im se dodijele poslovi za sljedeću sezonu penjanja.

Sjedeći u predvorju hotela u Katmanduu sedmicu nakon tragedije, bio sam šokiran kada sam čuo da nekoliko operatera Everesta izražava potpuni nedostatak empatije za ono što se dogodilo. „I mi moramo da živimo i sve veće troškove ćemo morati da prebacimo na zapadne operatere“, rekao mi je jedan kada sam upitao zašto plate nisu pravednije za šerpe koji se penju. Za svaku nepravdu okrivio je nepalsku vladu.

Morao sam da ga podsetim da bi životno osiguranje koje su operateri obezbedili za šerpu koja se penjala 1971. bila jednako 45.000 dolara u današnjim dolarima, ali porodice onih šerpa koji su umrli 18. aprila treba da dobiju mršavih 11.000 dolara. Ništa više. Ovo je jedva dovoljno za plaćanje troškova sahrane i nekoliko godina školarine. Šta će onda ove porodice učiniti?

Moj poznanik je nakon katastrofe telefonom kontaktirao devet turoperatora Everesta u SAD-u. Mogu li išta učiniti da pomognu desetinama roditelja, supružnika i djece koja su upravo izgubila svog jedinog hranitelja? Većina je odgovorila da rade najbolje što mogu, ali nisu dali nikakve detalje. Dvojica su pripremila fondove za porodice šerpa. Ne bi ni spekulirali o tome kako bi ova katastrofa mogla promijeniti njihovu poslovnu praksu.

U srži onoga što ja nazivam Everest Inc. je penjač, krajnji pokretač ove eksploatacije. Broj povremenih, rekreativnih avanturista na Everestu je skočio posljednjih decenija. Svako ko se nada da će se sada pridružiti njihovim redovima trebao bi biti spreman postaviti teška pitanja i sebi i ekspedicijskim kompanijama koje bi mogli izabrati.

Da li bi mogli da pogledaju u oči novorođenog šerpinog deteta penjača, a zatim da uvere njegovu porodicu da je njihova savest čista o tome kako će ovaj otac, muž, ujak ili brat biti obeštećen i zaštićen? Da li ovi dogovoreni uslovi dovoljno prepoznaju velike opasnosti sa kojima se vodiči moraju suočiti? Da li penjači razumiju etiku svojih izbora?

U četvrtak, 29. maja, obilježavamo 61. godišnjicu istorijskog prvog uspona na Everest. Neizbrisivo vezan u našim sjećanjima je trajni simbol ljudskog duha – kultni lik čovjeka u maski – moj otac, Tenzing Norgay, koji stoji visok na vrhu svijeta s čistim plavim nebom dokle te oči mogu odvesti. Ta će slika brzo biti zamagljena, zamijenjena s više fotografija sahrana i ožalošćenih porodica, ako se stvari ne promijene.

Norbu Tenzing Norgay je potpredsjednik američke Himalajske fondacije i najstariji sin Tenzinga Norgaya, prvog šerpe koji je popeo na Everest.

Preporučuje se: