2023 Autor: Graham Miers | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-05-20 20:48
Ovo je treći u trodelnoj seriji koja je izvučena iz nadolazeće knjige Laurel Holland, Spindrift. Njen otac, Bill Holland, poginuo je dok je pokušavao da se spusti niz Slipstream, smrznuti vodopad od 3000 stopa u Alberti, kanadskom nacionalnom parku Jasper. Njegovo tijelo je otkriveno 21 godinu kasnije, milju od procijenjenog mjesta njegovog pada.
Šest dana nakon očeve nesreće, helikopteri su svakodnevno prelazili iznad Snježne kupole. Dokumentirali su zračne poglede na lom od tri do četiri stope u vijencu na gornjim žlebovima lica gdje je tata posljednji put viđen. Ali tim nije mogao spustiti helikopter ili pokušati spasiti na zemlji. Sistem oluje koji je trajao nedelju dana, koji je eksplodirao, učinio je teren previše nestabilnim. Opasnost od lavina bila je na vrhuncu. Snijeg je bio neravnomjeran, podloga previše labava.
Devetog aprila, skoro nedelju dana nakon pada mog oca, čuvari parka i Kraljevska kanadska konjička policija odlučili su da je područje konačno dovoljno bezbedno za pokušaj spasavanja. Tim od četiri čovjeka i dva psa je poslat, s ciljem da se fokusira na padine koje su se spuštale niz istočnu stranu Snježne kupole i širile se u njenom podnožju.
Pokušaj spašavanja zabilježen je na video snimku. Zrnasti snimci bilježe ogromne snijegom prekrivene masive nazubljene na čistom nebu bez oblaka. "Počinjemo potragu na Slipstreamu za nestalim penjačem", kaže glas naratora ljubaznim kanadskim ritmom, okrećući se prema spasilačkom timu sa svojim psima i saonicama.
Dok se kamera proteže do planine i ciljanog područja pretraživanja, snima gigantski snježni tobogan niz lice Snježne kupole.
"Pa, uh," glas zastaje od strahopoštovanja. "A, uh, tobogan je upravo sletio s vrha i spustio se do ventilatora područja gdje smo tražili."
Čuje se glas kako pregovara sa svojim timom. Nakon kratkog razmišljanja, ponovo govori u kameru.
“Odluka je donesena. Previše je objektivne opasnosti, mogućnost pada leda.”
Praznih ruku, ekipa se spakovala i evakuisala područje.
Samo nekoliko minuta nakon što su se povukli helikopterom, srušila se čudovišna lavina, koja je zbrisala tačnu lokaciju na kojoj su stajali nekoliko trenutaka prije. Da je grupa ostala još trenutak, bili bi poneseni u naletu leda i snijega.
Dana 2. maja 1989. kaplar R. B. Rauckman iz RCMP-a poslao je mojoj majci službeno pismo u kojem analizira događaje oko pada mog oca. Detaljno je opisao kako je tata vjerovatno pao oko 300 stopa prije nego što je udario u lice planine. Odatle bi nastavio dolje još 1800 stopa prije nego što bi udario u snježnu padinu koja se širi u površinu od približno 160 000 kvadratnih stopa. Malo je vjerovatno da je moj otac obješen na lice, navodi se u izvještaju. Vjerovalo se da je prebačen preko ivice i, vjerovatno, u pukotinu. Ako je cilj bio locirati tijelo mog oca, to nije slutilo na dobro.
“Značajne snježne padavine ispunile su pukotine sa konzervativnom procjenom od 30 stopa snijega”, napisao je kaplar Rauckman, dodajući: “Moram napomenuti da ako je on zaista pao u pukotinu, šanse za oporavak mogu biti nemoguće.”
Zbog i dalje loših vremenskih uslova uzrokovanih porastom proljetnih temperatura u danima i sedmicama koji su uslijedili, tim za potragu i spašavanje nije uspio locirati ni tijelo mog oca ni njegovu opremu.
"Obustavili smo potragu zbog ekstremne opasnosti od lavina u tom području", napisao je Rauckman. "Mi ćemo, međutim, redovno provjeravati područje", uvjeravao je on, obećavajući da će, ako se uoči bilo kakav znak lokacije mog oca, biti učinjeni pokušaji oporavka.
Tata nikada nije pronađen.
I tako više od dvije decenije ništa nije proizašlo iz ničega. Ni rukavica, ni skija, ni eho.
POČETKOM LJETA te iste godine, prije nego što je moja majka završila prodaju Harding Roada 63, nas dvoje smo čistili nakon večere jedne večeri. Bila je kod sudopera i prala suđe, a miris radosti s mirisom limuna zasitio je kuhinju. Mama je danas bila posebno tiha, nije joj odgovaralo da igra popodnevne domine ili da se boji sa mnom prije večere. U njoj sam vidio duboku tugu, bol koju sam želio zaliječiti. Mislio sam da bi je razveselilo to što sam bio blesav.
Improvizujući, gurnuo sam radnu stolicu do zida na kojem je visio plastični kuhinjski telefon, popeo se da dođem do slušalice i, glumeći poziv u Nebo, autoritetno progovorio u slušalicu. „Zdravo Bože, volela bih da razgovaram sa svojim tatom, molim te“, rekla sam, iskosa bacivši pogled na mamu sa cerekom.
Imao sam sumnje u Boga. Uprkos tome što sam redovno pohađao nedeljnu školu, raj za mene nije postojao, ne kada nisam mogao da pružim ruku i dodirnem ga, ni kada nisam mogao sam da odem tamo. Osim toga, da je Bog stvaran, razmišljao sam, ne bi mi odveo oca. Kada sam te usamljene večeri u junu podigao slušalicu, znao sam da je sve što bih čuo bio ton za biranje na drugoj strani. Jednostavno sam mislio da mogu da nasmejem svoju majku.
Umjesto toga, okrenula se prema lavabou i, uhvativši se za stranice umivaonika za potporu, počela jecati. Stajao sam paralizovan na stolici, telefon uz uho i ton za biranje, zujao, gledajući svoju majku kako se diže. Nikad je ranije nisam video ovakvu. Nije mogla da prestane. “Bill, oh Bill…” stalno je govorila.
Uzviknuo sam sa stolice i otišao do nje. Uhvativši je za ruku u gumenoj rukavici, poveo sam je iza ugla do stolice oslonjene na zid trpezarije, dodatnog mesta kada društvo dođe na večeru. Stolica je bila među mojim omiljenim mestima u našoj kući. Jastučić mu je bio grub i vunen i svrbeo me je po stražnjim stranama nogu, ali je škripao na poznat način, na način da sam se osjećao sigurno.
Sjeo sam majku, uvukao joj se u krilo i bacio ruke oko njenog vrata. „Žao mi je, mamice-vi“, šapnuo sam, mazeći je po kosi i ugnijezdivši bradu u meki mišić iznad njene lopatice. "Molim te ne plači."
Dok sam je čvršće držao, pogled mi je pao na električnu utičnicu duž postolja u trpezariji. Bio je to utičnica u koju sam, nedugo – možda samo nekoliko meseci – ranije, pokušao da ubacim ključeve od auta svoje majke u nevinoj igri pretvaranja vozača. Tamo je, nekoliko sekundi prije nego što sam postala mala plava električna lopta, moj otac skrenuo iza ugla i uhvatio me u zraku. Brzim potezom zgrabio me je za desnu podlakticu i grubo protresao.
„Hoćeš li da umreš?!” vrisnuo je, nekoliko centimetara od mog lica, a obrve su mu se izvile u mješavini bijesa i straha. “Želite li znati kakav je osjećaj biti e-lek-tro-cut?”
Nisam imao pojma šta znači "e-lec-tro-cuted", ali u tom trenutku sam pomislio da bi to mogla biti poželjnija alternativa ovome, nego da budem predmet gnjeva mog oca.
Ljuljajući se napred-nazad u mojoj škripavoj stolici koja svrbi te letnje večeri, mama i ja smo sedeli ljuljajući jedno drugo u senci. Zagledao sam se u utičnicu i pitao se kako je smrt. Pitao sam se da li boli.
U PET, nisam mogao da zamislim šta se dogodilo mom ocu tamo gore na Slipstreamu. Bila je to priča koju sam istresao prijateljima na školskom igralištu, ali koju nisam mogao ni dokazati ni razumjeti. Nisam mogao da pojmim ogromnu veličinu planina koje su ga obuzele, nisam mogao da shvatim ideju „vijenca“ili „pukotine“. Kada sam čuo da odrasli koriste te termine, povukao sam prazninu. Bila je to nemoguća stvarnost.
Zamišljao sam svog oca neku vrstu jednodimenzionalnog lika poput crtanih filmova koje sam gledao subotom ujutru, kako se polako strmoglavi unazad u poluvremenu, obavijen tihom bjelinom. Nije bilo zvuka tijela na ledu, borbe, konačne slike beživotnog čovjeka koju bi moj petogodišnji mozak mogao dočarati. U mom umu, njegovo tijelo se nikada nije zaustavilo. U mojim mislima nije bilo zamislivog kraja.
ZNALA sam da će mi se OTAC jednog dana vratiti. Morao je. Bez tijela nije bilo konačnosti. Sve što smo imali je službeni izvještaj ispunjen nejasnim detaljima incidenta. Rasprava, oluja, nestanak. To je bilo sve što smo imali. Ali riječi na papiru malo znače kada su vam potrebne tetive i materija, a smrt djeteta nije ništa drugo nego veliki čin nestajanja. Što se mene tiče, moj otac nije mrtav.
Nakon tatinog pada, pitala sam se šta su mu bile posljednje misli, šta je posljednje rekao. Znala sam da me voli, dokaz je bio tu. Bilo je to u crvenim kaubojskim čizmama koje mi je donio sa poslovnog puta u Teksas, u uspavankama koje je pisao za mene i pjevušio na svojoj gitari, u našem ritualu lizanja tanjira nakon nedjeljnih jutarnjih vafla koje smo polivali javorovim sirupom. Ali trebalo mi je više. Već tada sam morao znati da sam i ja bio prioritet, da je ljubav mog oca prema meni jednaka njegovoj strasti za penjanjem.
U tim sam mjesecima noću zaspao zamišljajući da je njegova posljednja pomisao bila na meni. Odlutao bih utešen odjekom njegovog glasa koji je dozivao moje ime, „Laurel“koji je odjekivao sa planinskih zidova dok se sve više spuštao u prazninu.
Kada su izvještaji iz Kanade završeni i arhivirani, rečeno nam je da će slučaj ostati otvoren 99 godina. U to vrijeme sam trebao proslaviti svoj šesti rođendan. Izračunao sam sumu. To je značilo da tata ima vremena do mog 105. rođendana da se vrati. Nisam znala gde ću biti kada sam imala 105 godina, nisam mogla da zamislim kako bi bilo da budem toliko stara. Sve što sam znao je da moram biti strpljiv.
Izvod iz predstojećih memoara, Spindrift, Laurel Holland, spisateljice i bivšeg glumca iz Bruklina. Doprinesite Kickstarter kampanji projekta (uživo do četvrtka, 12. jula) ili pratite Holandin napredak na njenom blogu, The Spindrift Diaries.