Sadržaj:

7 pitanja sa Joshuom Hammerom
7 pitanja sa Joshuom Hammerom
Anonim
Slika
Slika

1) Odlučili ste da postanete strani dopisnik dok ste se vozili autobusom od Peshawara do Khyber Pass-a tokom putovanja nakon fakulteta 1981. Šta se dogodilo tokom vožnje?

U Avganistanu se vodio rat. Sovjetski Savez je izvršio invaziju samo nekoliko godina prije toga i to je zaista bio neotkriveni dio svijeta – prave dimenzije tog sukoba. Bilo je to sasvim drugačije vrijeme. Vijesti su tada putovale mnogo sporije. To je takođe bilo veoma teško mesto za prodor. Dakle, spoznaja da u svijetu postoje mjesta na kojima se dešavaju važne i strašne stvari koje su uglavnom nepoznate vanjskom svijetu definitivno me zainteresirala za cijelu ideju da postanem dopisnik.

2) Kako ste započeli?

Imao sam dugačak kružni tok. Nakon nekoliko godina u Aziji, vratio sam se u New York i brzo sam bio uhvaćen u čitavu scenu 80-ih. Otišao sam da radim za People Magazine i vodio sam veoma udoban život u Njujorku tokom te decenije, radeći kao slobodnjak za časopise kao što su Manhattan, Inc., GQ i Esquire. Ali ta mučna želja sa putovanja autobusom nakon fakulteta nikada nije nestala. Dakle, nakon što sam ušao u Newsweek, u osnovi sam politikantski i manevrisao pronašao put do posla stranog dopisnika u Africi.

3) Dakle, poslovi šefa biroa bili su ostvarenje vaših snova o ruksaku nakon fakulteta?

Apsolutno. Oduvijek sam se osjećao kao svoj prvi posao dopisnika iz Afrike za magazin kada su se sav haos rata i sukoba i nevjerovatno dramatične priče događale jedna za drugom u Somaliji, Ruandi, Južnoj Africi, a potom i Zairu. Bio je to samo najbolji mogući posao stranog dopisnika koji je mogao imati. Neprekidno sam se čudio da me neko dobro plaća da radim ovu vrstu posla i da budem okružen ljudima istomišljenika u ovom veoma egzotičnom – ali često nasilnom – ali i neverovatno ubedljivom i privlačnom svetu. Na neki način, osjećao sam da sam ostvario san koji sam imao prije 10 godina.

To su bili mali biroi za jednog čovjeka. Imao sam kancelarijskog pomoćnika-menadžera, ali to sam u osnovi bio ja na putu. Svi ti poslovi šefa biroa bili su poslovi na putovanju ili sam ih pretvorio u putničke poslove. Oni su uključivali smišljanje ideja, priča, odlazak na put i njihovo izvođenje. Na neki način, to je bio savršen trening za posao kojim se sada bavim.

4) Kakav je vaš trenutni honorarni nastup u usporedbi s vašim prethodnim poslovima šefa biroa?

Pa, do kraja 17-godišnje karijere u Newsweeku, uradio sam skoro sve što sam mogao da uradim u tom časopisu. Šaljili su me po celom svetu i tretirali me neverovatno dobro, ali u jednom trenutku sam samo hteo nešto da probam novo. Ideja da uzmem sve to globalno znanje i pokušam da napišem svoju kartu bila mi je veoma primamljiva i izazovna. Također mi se svidjela ideja o pisanju dugonarativnog novinarstva za razliku od Newsweeklyja. Ideja da napravim svoj raspored, da odvojim malo više vremena, da ne budem potpuno u skladu sa svojim poslodavcima gdje ću ići… To mi je bilo uzbudljivo i nešto što sam morao pokušati. Ali, znate, s vremena na vrijeme definitivno mi nedostaju udobnost, pogodnosti i sigurnosna mreža odgovarajućeg posla osoblja. Ali s druge strane, ti poslovi više ne postoje. Osim nekolicine ljudi u The New York Timesu i Washington Postu, to je nekako stvar prošlosti. Tako da sam na neki način izašao u pravo vrijeme.

5) Za Outside ste pokrivali priče o temama u rasponu od izbjegličkih kampova u Čadu (Heartbreak. Haos. Mayhem. Hope? iz našeg izdanja iz decembra 2009.,), Bolivijske industrije listova koke (Coca is It! iz našeg izdanja iz decembra 2007.,) i fascinacija ubice Bigfutom u nacionalnom parku Yosemite (The Yosemite Horror iz našeg izdanja iz novembra 1999.) Šta tražite u priči?

Tražim dobru priču. Dobra priča često uključuje likove koji se nađu u opasnosti, a zatim se moraju izvući iz nje ili figura u krizi. U slučaju Bolivije, to je bila fascinantna politička priča o velikoj i pomalo bizarnoj promjeni koja se dogodila u društvu s implikacijama za Sjedinjene Države. Iako je šire pitanje bila legalizacija lista koke i njegove implikacije na Boliviju i svijet, onda sam morao izaći i pronaći način da ispričam priču kroz likove i ilustriram ovu novu političku stvarnost anegdotama, scenama i likovima. Dakle, tražim dramu i ta vrsta ima mnogo različitih definicija. Bacio sam prilično široku mrežu.

6) Vaš najnoviji članak Outside, A Mountain of Trouble iz izdanja iz maja 2010. godine, govori o tri mlada planinara koji su trenutno zatvoreni u iranskom zatvoru nakon što su prešli granicu duž planina Iračkog Kurdistana. Jedan od zarobljenika - Shane Bauer - je ambiciozni novinar. Ako je možda pomicao granice da bi dobio dobar rezultat, da li je njegova priča odjeknula s vašom prošlošću izvještavanja sa opasnih lokacija?

Apsolutno. Lako sam mogao zamisliti da sam njihovih godina i položaja i da radim nešto baš kao oni. Možda bih bio malo bolje informisan prije nego što sam krenuo na put, ali ne mogu isključiti mogućnost da sam završio na njihovoj poziciji. Dakle, tu je definitivno bilo empatije. To su bili mladi globalni nomadi, kakva sam ja bio u njihovim godinama. Veoma sam se povezao sa njihovom situacijom. Ako pogledate moju web stranicu-joshuahammer.com-vidjet ćete da su me zapravo uhvatili militanti u Gazi i Iraku, što su vjerovatno bili najbliži pozivi koje sam ikada imao. Takođe sam se izgubio na trekingu u Nepalu, lutajući potpuno dezorijentisan po visokim Himalajima veoma zastrašujućih 12 sati sam na visini od oko 13 000 stopa. Moji problemi nisu imali baš politički kontekst njihove priče, ali upadanje u nevolje u planinama je takođe nešto sa čime se mogu povezati. Tako da sam imao razne bliske pozive svih opisa – politička i jednostavno dezorijentacija u divljini. U Nepalu, što je bilo prije mnogo godina, satima sam se spuštao nizbrdo nakon što sam izgubio trag i konačno pronašao kolibu, prvi znak civilizacije nakon sati u potpunoj divljini. Odatle sam stigao do sela. U slučaju otmica/uzimanja talaca, jednostavno sam imao sreće i mogao sam da se izvučem iz svega.

7) Rekli ste da mjesta šefova biroa, uglavnom, više ne postoje. Šta mislite o budućnosti novinarstva i šta biste savjetovali budućim piscima?

Pa, mislim da će narativna novinarska forma uvijek biti tu. Mislim da će uvijek postojati tržište za stvari koje rade Outside, The New Yorker ili Vanity Fair. Ti dugi, dirljivi, narativni novinarski radovi, koje volim da radim. Nisam posebno zabrinut narednih 10 godina. Postojaće tržište za tu vrstu pisanja. Što se tiče nekoga ko počinje u novinarskom poslu koji želi ići standardnim novinskim putem i želi vrstu karijere stranog dopisnika kakvu sam ja imao, to će biti teško. Jednostavno mislim da ti poslovi više ne postoje i to mi je nekako tužno. Mislim da će nešto doći na svoje mjesto, ali još ne znam šta je to nešto. Mislim da je prerano reći. Nalazimo se u periodu masovnog potresa i ponovnog promišljanja industrije - New York Times odlučuje da počne naplaćivati web sadržaj, ljudi koji traže nove ekonomske modele kako bi ovaj posao učinili održivim… Ja svakako ne mislim da je to kraj novinarstva, ali je početak nečeg drugog. Mislim, da sam trenutno u školi novinarstva, bio bih u velikoj konfuziji.

Knjige saradnika Joshue Hammer-a uključuju Yokohama Burning, A Season in Bethlehem i Chosen By God.

Preporučuje se: